Piše: Dragutin Pasarić
Od drvene kapele do baroknog zdanja
Spomenica upućuju da je organizirani vjerski život u Ludini prije 1552. godine vezan uz samostan Pogradska (Waraliya, Ruškovica)
koji je pripadao redu cistercita. U dosadašnjim pisanjima najčeće stoji franjevački samostan (nap. autora). Spomenuti red, s osobitim štovanjem pravila sv. Benedikta osnovan po sv. Robertu počeo je djelovati u Francuskoj koncem 11. stoljeća (Citeaux. 1098. godine), a u Hrvatskoj u Topuskom 1208. godine. Turskim nadiranjem i zauzimanjem i moslavačkog prostora u drugoj polovici 16. stoljeća spomenuti samostan Pogradska te Košuta-grad, Jelen-grad i Garić-grad napušteni su ili razoreni. Gotovo jedno stoljeće nije poznata lokacija tu nekog vjerskog objekta. Spominje se i traži čvršća potvrda da je oko 1650. godine kraj današnjeg raspela na križanju za Gornju Vlahiničku stajala crkva drvenog graditeljstva. Pola stoljeća kasnije POPIS OBVEZNIKA PODAVANJA U ŽUPI SVETI KRIŽ 1701.GODINE (NADBISKUPSKI ARHIV ZAGREB, KANONSKE VIZITACIJE, PROT. 105/I) spominje u dva navrata prezimena iz Ludine, što sugerira moguće i vrlo vjerojatno postojanje zdanja.
Uostalom ono se kao filijalna kapela sv. Mihaela Arkanđela u Ludini spominje 1715.. godine u protokolima kanonskih vizitacija Arhiđakonata Čazma i pripada župi Sv. Križ (Obed), pa su i prezimena, dakako pisana latinski vezana uz nju. To su: Pallarich, Szecziglau, Pekuanich, Ballak, Turkouich, Kristophecz, Kralich,. Dianich, Chemko, Koszanich, Mikulchich, Martchekouich, Knorich, Uztach, Mikulich, .Poldrugach, Tortichan. Od 1721. godine pod patronatom grofa Jurja Erdödiya crkva je sjedište novoosnovane župe u Ludini. Uz vođene krsne knjige i podaci su vjerodostojniji. Upućuju da od 1721. godine do 1725. godine župom upravlja Ivan Stilinić. Nakon njega 34 godine, točnije do 1759. godine upravitelj je Martin Jakšić, a koji je u njoj od 1733. godine i župnik. Podatci iz Arhiva Zagrebačke nadbiskupije svjedoče njegovo revno službovanje, jer stoji: Godine 1729 bila je župna crkva u Ludini od temelja drvena i imala je isto takav zvonik. U crkvi su bili žrtvenici: glavni sv. Mihaela i pokrajni sv. Martina i sv. Marije. Oko crkve je bilo dosta prostrano groblje. Župom je upravljao Martin Jakšić, rodom iz Ivanić Grada, 36 godina star. Došao je ovamo 1725. Učitelj je bio u Ludini Mijo Defrancisci, iz Samobora, 36 godina star. Pod tu župu je spadala i kapela sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj. I ta je bila sva iz drva, imala je samo jedan oltar i zvono, a oko nje je bilo dobro ograđeno groblje. Saznaje se da su 1732. godine kolatori Juraj i Mirko Erd6dy podigli oltar sv. Antuna Padovanskoga. Godinu kasnije, dakle 1733. kod kapele sv. Ivana u Gornjoj Jelenskoj sagrađena je i drvena sakristija.
No Moslavinu su zahvatile i nevolje. Ludinski župnik Martin Jakšić 1739. godine obavještava kapetana Tomu Habijanca da se u šest sela njegove župe, bližih Moslavini - pojavila kuga. Uz to je godina bila nerodna, siromašni ljudi bili su prisiljeni jesti različito korijenje koje im je moglo naškoditi. Razdoblje je to i od 1737. .godine početka gradnje nove župne crkve, a čiji se završetak . spominje 1746 godine i to s drvenim zvonikom. Tijekom vizitacije te godine arhiđakon Ivan Kos zapisao je: Pohodio sam ovu crkvu, koju nađoh iz temelja ponovno sazidanu, dosta prostranu i svijetlu. I doista sadašnja župna crkva je prilično prostrana, a također i vrlo svijetla, te nema mraka koji bi nas možda odbijao. No ni stara župna crkva nije zaboravljena, dapače, jer oko nove nema groblja, stoga ova postala kapelom i to ne tek povremenim bogoslužjem.
Vizitator je čak naložio župniku Martinu Jakšiću, da više puta služi misu u staroj crkvi. Očito možemo se složiti kako to bilježi kroničar župe da je u ljudi tog kraja bilo velike vjere, kad su uz postojeću prionuli gradnji nove crkve. A župnik koji ju je podigao Martin Jakšić godine 1753. spominje se kao vrstan graditelj doma Božjega, i neustrašiv radnik u vinogradu Gospodnjem. U njegovo vrijeme, točnije 1758. godine priprema se građa za novi zvonik, a koji je u svom prvotnom izdanju kako je već spomenuto bio drven. Očito zbog trošnosti stara župna crkva dobila je zidane temelje, a kolatori prihvatili pod nazivom kapela sv. Antuna. Godine 1761. zahvatio je ludinski kraj potres. Iz dokumenata nije jasno koliku je i kakovu štetu učinio crkvi, ali stoji da su zakrpane pukotine koje su bile posljedice potresa.
No u godini potresa niknuo je i zidani toranj. I ne samo taj vidljivi znak crkve, vanjski uočljiv nadaleko u širem moslavačkom prostoru. Osobito je prenoseći vjerske poruke svetaca, a posebno s glavnog oltara vrijedna na ponos Moslavine bogata kasnobarokna skulptura. Izdiže se od provincijalne varijante kiparstva, često obojenog pučkim tonom, donosi kiparsku osobnost višeg umjetničkog dometa, povezujući sa strujama užeg štajerskog ili šireg austrijskog baroka.
